Genetska istraživanja Bigfuta i Jetija: mitovi ili stvarnost

  • Genetska istraživanja nastoje riješiti misterije Jetija i Bigfoota.
  • Većina ostataka se pripisuje običnim životinjama, ali ima iznenađenja.
  • Sumnja se da bi se neke legende mogle zasnivati ​​na hibridnim medvjedima ili izumrlim životinjama.

Genetski otisci prstiju Bigfoota i Yetija

Više puta smo čuli mit o Bigfootu. Međutim, ono što je počelo kao legenda zadobilo je određeni interes u naučnoj zajednici, posebno nedavnim istraživanjem Univerziteta u Oksfordu i Muzeja zoologije u Lozani, koji su krenuli da prate genetski otisci prstiju Jetija. Genetski testovi koje provode nastoje utvrditi moguće postojanje neklasificiranog humanoida u modernoj ljudskoj genetici, nalaz koji bi mogao revolucionirati naše razumijevanje ljudske evolucije.

Ko je Bigfoot?

Bigfoot, također poznat kao Bigfoot ili Sasquatch, Opisan je kao stvorenje s izgledom divovskog primata, prekriven dlakom i impozantne visine koja se kreće između 1.83 i 2.13 metara. Legende o njegovoj prisutnosti proširile su se širom sjeverozapadne Sjeverne Amerike, posebno u planinama i šumama Sjedinjenih Država i Kanade.

Decenijama se izvještava o viđenjima ovog stvorenja u raznim dijelovima svijeta. Međutim, većina ovih izvještaja je odbačena kao lažne ili pogrešno protumačene prirodne pojave. Iako je fizički dokaz postojanja Velikog stopala bio nedostižan, to nije zaustavilo naučnike poput Bryana Sykesa sa Wolfson Collegea u Oksfordu, koji je odlučio da sprovede sistematsko istraživanje kako bi analizirao ostatke koji se navodno pripisuju ovom mitskom stvorenju.

Naučno istraživanje: Šta žele da pokažu?

Istraga o Bigfutu se nastavlja

Nedavni naučni napori nisu fokusirani samo na utvrđivanje postojanja Bigfoota, već i na istraživanje drugih legendarnih humanoida kao što su Yeti (Snjegović Himalaja), Migoi, Almasty na Kavkazu i Orang Pendek sa Sumatre.

Sykesov projekat temelji svoje istraživanje na kompilaciji dokaza prikupljenih tokom pedeset godina od strane zoologa Bernarda Heuvelmansa, poznatog po svojim istraživanjima i potrazi za neotkrivenim vrstama. Ova kolekcija uključuje ostaci kose, otisci stopala i drugi organski fragmenti koji se, putem naprednog genetskog testiranja, analiziraju kako bi se pronašao bilo kakav DNK dokaz koji ne odgovara već poznatim vrstama.

DNK testiranje, koje je u prošlosti dozvoljavalo samo ograničenu analizu, značajno je poboljšano zahvaljujući napretku forenzičke nauke. To je omogućilo da se stari uzorci kose ili drugih ostataka obrađuju s mnogo većom preciznošću, nudeći uvjerljivije rezultate. Ako testovi pokažu jedinstvenu DNK, to bi moglo ukazivati ​​na postojanje nezabilježene vrste hominida u našem modernom vremenu.

Šta je do sada pronađeno?

Do danas su rezultati različiti. Prema riječima profesora Sykesa, od analiziranih uzoraka, pokazalo se da su neki od običnih životinja, poput medvjeda, konja i rakuna. međutim, Postoje intrigantni slučajevi, poput otkrića dlaka koje su pokazale korespondenciju s DNK fosila polarnog medvjeda (Ursus maritimus) od prije više od 40.000 godina, što otvara dodatna pitanja o mogućim vezama između ovih viđenja i izumrlih vrsta ili životinjskih hibrida.

Upečatljiv primjer ovog istraživanja bio je otkrivanje DNK povezane sa zajedničkim pretkom polarnih i smeđih medvjeda u uzorcima prikupljenim na Himalajima. Ova genetska veza dovela je do hipoteze da bi se neke od legendi o Jetiju mogle zasnivati ​​na viđenju nepoznate vrste medvjeda koji je možda naseljavao udaljene regije.

Misterije Jetija: Hibridizacija ili opstanak?

Slučaj Yetija bio je predmet fascinacije više od 70 godina. 1951. godine, ekspedicija na Mount Everest koju je predvodio britanski alpinist Eric Shipton vratila se sa slikama džinovskih otisaka stopala na snijegu. Ove fotografije izazvale su val interesovanja koje traje do danas.

Neki naučnici su teoretizirali da bi Jeti mogao biti hibridna vrsta, porijeklom iz gigantopithecus, džinovski primat koji je živio u Aziji do prije otprilike 100.000 godina. Ova veza, iako spekulativna, jedna je od mnogih teorija koje inspirišu istraživače da nastave tragati za odgovorima u snijegom prekrivenim planinama Himalaja.

Bigfoot i Homo sapiens? Nove hipoteze

Osim mogućnosti da je Bigfoot neotkrivena vrsta, postoje hipoteze koje sugeriraju da bi to mogla biti izolirana grana neandertalaca ili druge izumrle ljudske vrste koja je preživjela u udaljenim skloništima. Ovo je posebno relevantno s obzirom na to da su nedavne studije pokazale da DNK neandertalaca je dio genoma modernog čovjeka, u malom procentu.

Ova genetska mješavina s drevnim ljudskim vrstama navela je neke da sugeriraju da bi Bigfoot mogao biti preživjeli hominid, što bi objasnilo brojna viđenja u udaljenim planinskim područjima gdje bi ekstremni uslovi omogućili ovoj vrsti da živi relativno izolirano od ostatka čovječanstva.

DNK testiranje: dosadašnji rezultati i naredni koraci

Posljednjih godina testirani su brojni uzorci kose i drugih ostataka koji se pripisuju i Jetiju i Bigfutu. Neki od dobijenih rezultata bili su iznenađujući. Na primjer:

  • Dlaka sakupljena na Himalajima za koju se ispostavilo da pripada smeđim medvjedima i konjima.
  • Uzorak dlake mogućeg Bigfoota u Sjevernoj Americi za koji se ispostavilo da je od crnog medvjeda.
  • Međutim, dva uzorka dlake analizirana u Butanu i Ladaku pokazala su genetsku podudarnost s DNK fosila polarnog medvjeda od prije 40.000 godina, što je pokrenulo nove hipoteze o mogućem hibridu između polarnih i smeđih medvjeda.

Ovi dokazi su objavljeni u renomiranim naučnim časopisima, kao što je Proceedings of the Royal Society B, nudeći akademskoj zajednici rigoroznu osnovu za dalje istraživanje ovih fascinantnih legendi. Iako do sada nisu pronađeni konačni dokazi o postojanju Bigfoota ili Yetija, Genetski napredak nastavlja da otvara nove mogućnosti za analizu dublje.

Uloga svjedoka i viđenja

Viđenja su ključna za dalje istraživanje Bigfoota

Interes za stvorenja poput Jetija i Bigfuta nije zasnovan samo na fizičkim dokazima, već i na brojnim izvještajima o viđenjima. Od Severne Amerike do Azije, Postoje stotine ljudi koji tvrde da su vidjeli stvorenja velikog rasta, prekriven dlakom, i sa karakteristikama sličnim onima opisanim u legendama.

Ove priče prikupljeni su od strane naučnika koji primjenjuju nove tehnike da ih tretiraju sistematičnijim pristupom. Od ljudi koji su prijavili viđenja se traži da dostave bilo kakve fragmente ili fizičke tragove u vezi s tim stvorenjima. Uprkos opštem skepticizmu, svjedoci insistiraju na tome da se ono što su vidjeli ne može objasniti kao obične greške percepcije.

Svake godine postoje nova viđenja Bigfoota, posebno u šumskim područjima sjeverozapadnih Sjedinjenih Država. Iako su mnogi od ovih izvještaja opovrgnuti kao obmana ili zabuna s drugim životinjama, upornost ovih priča i dalje podstiče želju za pronalaženjem uvjerljivih dokaza.

Iako postojanje Bigfoota ili Yetija još nije potvrđeno, Naučno istraživanje pruža solidnu platformu za dalje ispitivanje dokaza. Poboljšanja genetske tehnologije približavaju nas rješavanju jedne od najintrigantnijih misterija u kriptozoologiji.


Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obavezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostuje Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.